Prije svega, to je potreba za preživljavanjem. U primitivnim društvima, u procesu borbe protiv prirode, da bi se zaštitili i izbjegli štetu od zvijeri, ljudi često nose životinjske kože, rogove i druge stvari na glavi, rukama, zapešćima ili nogama, s jedne strane, kako bi se obukli u istu vrstu plijena kako bi zbunili jedni druge, s druge strane, ove životinjske kože i sami rogovi su oružje obrane ili napada. Što se tiče sitnog šljunka, malih životinjskih kostiju ili životinjskih zuba koji vise s vrata, struka ili zapešća, pored najranijeg nesvjesnog ukrasnog ponašanja čovjeka, stvarna funkcija je vjerojatno potreba za brojanjem ili pamćenjem.
Drugo, to je simbol snage. U vrlo jednostavnom primitivnom društvu, ljudska bića nedvojbeno trebaju hrabrost i snagu da traže hranu od prirode i poraze žestoke zvijeri. U očima primitivnih ljudi razlog zašto je zvijer puna moći, njene oštre kandže, tvrde kosti i lijepo krzno morali su igrati važnu ulogu. Stoga su ljudi nakon hvatanja ovih zvijeri jeli ono što su mogli jesti, a njihove kosti, zube itd. nosili su na svojim tijelima, misleći da će upiti snagu zvijeri i njome pobijediti žestoke zvijeri. Čini se da su od tog primitivnog nakita primitivni ljudi dobili neku duhovnu utjehu i snagu.
S druge strane, što više osoba nosi takav i "nakit", veća je vjerojatnost da će nositi sve više i više vrijednog nakita. U stvari, ovi hrabri ljudi često vole ukrašavati svoja tijela svijetlim, privlačnim i lako prepoznatljivim tijelima, kao što su prekrasno perje, zubi zvijeri, rijetke školjke, pa čak i vrijedno "lijepo kamenje" (žad) kao simbolični znakovi za prikazivanje i pokazati svoju snagu i autoritet. Plekhanov je u O umjetnosti rekao: "Ove stvari su se prvo nosile samo kao znakovi hrabrosti, spretnosti i sile, ali kasnije. Upravo zato što su znakovi hrabrosti, spretnosti i moći, počinju izazivati estetske osjećaje i padaju u opseg ukrasa".
Treće, to je vrsta obožavanja totema. Sunce, mjesec, zvijezde, vjetar, kiša, grmljavina i munje, to su izvorno obične prirodne pojave; Ali u očima primitivnih ljudi te stvari imaju neku vrstu magične moći. Primitivni ljudi živjeli su s prirodom, sa suncem, mjesecom, zvijezdama, rijekama i letećim zvijerima, i obožavali su tvari koje im je priroda dala da prežive. S vremenom se ta supstanca duboko utisnula u njihove umove i postala totem s magičnim moćima. Oni ga obožavaju kao svoje pretke ili zaštitnike, ili kao krvne srodnike svog roda ili plemena. U početku su se ljudi asimilirali u te toteme kako bi se zaštitili. Polako su ljudi ugrađivali te toteme u svoj nakit i izrađivali svoj nakit u sliku ili oblik tih totema, poput okruglih narukvica i prstenja poput sunca i punog mjeseca; Kao krune u obliku ptice, pramenovi kose i tako dalje.
Četvrto, služi kao talisman. Engels je istaknuo: "U davnim vremenima ljudi su bili potpuno nesvjesni svoje tjelesne strukture i na njih su utjecale scene iz snova, pa su imali ideju da njihove misli i osjećaji nisu aktivnosti njihovih tijela, već jedinstvena aktivnost duše koja boravio u ovom tijelu i napustio tijelo u trenutku smrti." „Primitivni čovjek je vjerovao da sve stvari imaju dušu, a da se duša dijeli na dobru i zlu, te da je dobri duh taj koji donosi sreću i radost čovječanstvu, a zao duh koji donosi nesreću i bolest. spriječili zle duhove da im se približe i u isto vrijeme da bi bili zaštićeni od strane dobrih duhova, primitivni ljudi su koristili užad za nošenje školjki, sitnog šljunka, perja, životinja zube, lišće i plodove na svojim tijelima, vjerujući da te stvari imaju nadnaravnu moć nevidljivu ljudskom oku, kojom se čovjek može blagosloviti i otjerati zlo. Te stvari, koje su smanjivale zaštitu i tjerale zle duhove, bile su kasnije stavljen na ljudsko tijelo u obliku neke vrste ukrasa, i postao je vrsta posebnog nakita Štoviše, ovaj običaj i značenje su također sačuvani, a nakit je dobio više prekrasna hrana i tajanstvene boje ljudskih bića.